Принц поезије

In memoriam - Анђа Миљковић

Uzalud te ne budim

Ne budim te zbog nakaznih tišina
kojima smo naružili riječi.
Zbog stiha zaklanog na ivici pločnika.
Zbog života ismijanog na ivici suza.

Ne budim te zbog slova
koje poetika guta
i povraća kraj puta.
Treba umirati,
sirota moja poezijo!

Ne budim te zbog tebe,
lakše je prećutati istinu.
Zbog mraka kojim smo uhapsili Sunce.
Zbog krvi,
pjesničke krvi nedostojne zvanja
čukununučića jedne neprolaznosti.

Ne budim te zbog rata
u kom se ujedamo
i tamničimo utve zlatokrile,
nespremni na ljubav
i slobodu
u koju se kunemo
dok joj podmećemo ode.

Sigurno je rekao
neka me traže
i vide da me nema…
Taj čovjek s dušom od pamuka,
taj pjesnik koji je u drugima liječio
ono što u sebi nikad nije uspio zaliječiti.
Ta radost što je živjela
da ne umre nikad.

Uzalud.
Uzalud.
Uzalud te ne budim.
Zaludu uspavljujem.
Ti nas kroz kapke pogledom strijeljaš.

Bez glasa ti šapćem –
Dolazim,
ubila me je nejaka riječ.

Ako nije tako
srce mi u čvor vežite
da ne volim više nikad.

Marijana Babović

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on whatsapp
WhatsApp
Share on telegram
Telegram
Share on email
Email
Место на ранг листи: