Принц поезије

In memoriam - Анђа Миљковић

Svijetu

Svijet je rasadnik nasilja.
Život je zgaženi cvijet.
I eto, možda, isplivah iz toga mulja,
Te riješih da hvalim ovaj svijet.

Lutamo. Na ulici tragovi izgubljeni,
Zgaženi stopama naredne lutalice.
U moru, snovi potopljeni…
Po cijelom nebu, raznose ih ptice.

Čekamo. A svijet postaje tuđi,
Svakim danom, sve više i više.
Zar ne ostaju upamćeni, jedino
-Onaj što piše i onaj, o kome piše?

A ja letim svijetu, hrlim otvorenih ruku.
I tražim miris lavande sa polja.
I dok sama sa sobom, mučim mrtvu muku…
Propovijedam nadu u vremena bolja.

Zato, ne stidi se univerzume ove planete!
Nemoj povit’ glavu pred posljednjim sudom!
Jer mala je distanca međ’ pametnom i ludom
Glavom ili rukom…

Ja slavim i ptice i oblake i Sunce;
Ništa manje kiše, nevere i bure!
Al’ ne slavim zlo, što ko oganj tinja,
No zar neće ostati, izgorjelo sred inja?

Svijete, ti igraš igru između dvije vatre.
Sposoban si pobijediti zlo!
Ja prizivam oluju da sama se satre,
Da izgori sama u plamenu te vatre.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on whatsapp
WhatsApp
Share on telegram
Telegram
Share on email
Email
Место на ранг листи: