Toliko smo toga
ne znajući napustili,
i blaga rasuli nepovratna mnoga,
toliko nepotrebnih riječi izustili,
upali u sivila neznanih vrtloga.
A nije trebalo i nije smjelo!
Jer svaki se list
ljepotom kruni,
ptici je svakoj glas čist,
rijeka se bistra hukom svojim buni.
Čuvati je trebalo plavetnilo neba
i šapatom krotiti konje vrane –
bez vazduha, muzike, bez vina i hleba
gubili smo godine i dane.
I šteta je bila ne pjevati rukama,
ne čitati srcem o svijetu pjesme,
predati dugu najstrašnijim mukama,
dok u očima sunce ponovo ne bljesne.
Toliko smo toga
ne znajući napustili,
toliko pogrešnih zavjeta izustili,
i rasuli blaga nepovratna.
