Branko, princ poeta uzvišenog stiha
što iz duše prosu najsjajnije rime,
tog vizionara, čudotvorca riječi
bezvremenom odjekuje ime.
Lučonoša neosimbolizma i filozof misli,
ambasador riječi, moćni vladar poezije,
ostavi nam „Zar umrijeti, a ne spoznati sebe“
i svo sjajno djelo da nam srca grije.
Branko, koga UBI RIJEČ PREJAKA, ima snagu uragana,
„Krv koja svijetli“ teče rijekom postojanosti,
a „UZALUD JE BUDIM“,pjesma u vječnost utkana
uznesena je na blistavi tron umjetnosti.
Hrabri borac, buntovnik britkoga jezika
što kad drugi ćute govorio je glasno ,
medj zvijezde ode tajanstveno,tiho
pjesnik što reče -„Ko loše živi zar može zapjevati jasno“.
