Pjesniče!
Iz tvojih dlanova isticale su pjesme kojim smo pojili duše, sujete, ljubavi, živote, a ti si nestajao sa svakim novim redom, pakt s Đavolom se ispunjavao.
Za svaki novi stih odlazila je po jedna godina života – računala sam: imao bi preko sto godina da si samo mogao pero da odložiš i da ne hraniš beštije koje će ti taj isti život uzeti.
Nestao si, Pjesniče!
Koracima od sedam milja
pobjegao si od života, od izobilja,
a mi smo ostali, bijedni,
stihova tvojih nevrijedni
da tražimo u njima smisao.
Kao da tvoj život nije bio smisao sam po sebi, kao da krv koja je tekla tvojim venama nije bila najčistija poezija…
Tekla je, kao život je tekla, zato su ti stihovi crvene boje, a noći su, Pjesniče, i dalje tamne.
Jesi li zvao upomoć?
Nijesi sigurno. Mogu da zamislim kako se prkosno smiješ i završavaš posljednju pjesmu umačući pero u svoju krv – tu si pjesmu ušio u postavu svojih očiju i nikada je nećemo čitati.
Šta li si smislio
dok je krv kapala?
Da prevariš život?
Ima li smrti tamo
gdje te pjesma dopala,
da je pišeš tih,
ima li smisla
da nad glavom bije
svih olovnih kiša provala
i da se od njih razliva stih?
Pjesniče,
gubim i ja svoje bitke.
Vidiš da ne znam gdje je lijevo, a gdje je desno. Vidiš da su mi rime obješene o drvo, i da ne znam smijem li se usuditi da ti desnim ili lijevim dlanom mahnem sa mog bespuća, koje je toliko drugačije od tvog.
Ali, Pjesniče,
u jednom smo slični.
Pakt potpisujem,
ni meni ne treba Bog.
