Pismo

Razmazane boje mastila,
po žutom papiru starom godinama,
čitam ta već izblijedjela slova
koja u meni oživljavaju sve iznova.
Bio si moje prvo sve,
kao žive slike mi pred očima trepere-
naš prvi sastanak, držanje za ruke
i onaj sramežljivi slatki poljubac
kod luke.
Bio si mlad, i bila sam mlada,
tada je još u nama živjela nada
da možemo sve,
da živjećemo naše snove.
Možda se život poigrao sa nama
i zamrsio nam konce,
postali smo odrasli ljudi
izgubljeni u trci za novce.
Onda kad si otišao iz našeg grada,
osjećala sam da više ništa neće biti kao prije,
iako si u suprotno ubjeđivao me.
Nismo stigli zajedno da proživimo ono najbolje od nas.
Često se pitam kakav si čovjek postao danas.
I ove noći dok čitam pod svijećom to
staro pismo,
pitam se šta smo mogli sve
al’ ipak nismo.