Orfika ponovno

Kada lire nesta, čim se hrane dani,
stoje tako stoje i tišinom mi prijete.
U konačnome miru gdje napojiše svete,
i biće goluždravo samo se pijeskom hrani.

Iskrsnut će hridi još i prije nevremena suhog,
sa zemljom svezan, ko sa suncem klasje.
Dal žena il prilika mrtva hodi u bezglasje,
prije pepelnice na pjesmu natjerat će gluhog.

U temenu crnome il potiljku bušnom i praznom,
čovjek ispod zemlje snese kukavičje jaje.
Ne hodi ne bježi, darovani smo najvećom kaznom.

Od mrtvih na zemlji učit ćemo nove običaje.
Ni za urlik vremena nema, ostaje samo pisak,
rast će samo onaj, tko snage bude imao za vrisak.