Принц поезије

In memoriam - Анђа Миљковић

Obješeni jauk

Dani su drvenasti.
Jutro više podsjeća na snoviđenje
nego bilo koji kasni sat.
Uspavana me budiš,
dok kišni sati broje
sve pomračine što ih razorana zemlja zatrpava.

Ustajem, hodam, mislim i govorim da te i sada vidim,
tu, odmah pored sebe,
ili, možda odmah pored tvog mene u mojoj tebi.

Vrijeme mi već dugo ne čini korist.
Odavno već puste noći ispunjavaju
velike, mrtve, propaćene ljubavi
onih zemljanih ljudi.
Kada god se sjetim tvog glasa kako šiklja kroz moje zadebljale školjke,
usta mi se napune prašinom
i voda se bespomoćno luči.

Uvijek su drugačijih glina svakidašnje misli.

Svako je postao važan,
a svi su u zemlju propali.
Sve je nekako tmurno
iako se samo predajem tebi.

Ne dolaziš…
Nije isto kada piješ kafu,
a ne vidiš gdje ti se ocrtava tračak budućeg sjećanja.

Nekada su dva pokojnika našla sudbinu između sebe,
ali im se lice pokvarilo.
To zajedničko cvijeće je počelo da zebe
dok je odmicao mrak.

Sunce još uvijek ništa ne rađa,
zatrovano mu je sjeme od gorkog talasa gore.
Čuli su nas i sa druge strane.
Noću kada sni napadaju besmrtne ljude,
oni živi se pretvore u najsitnije tišine
i sve one korake koji te noćas postiđeno traže.

Vidiš,
sve je istina!
Sterilisano stanje opsade.
Laži su odavno izgubile pažnju.

Ko normalan želi trulež da mu nad odrom visi?
Nema tog cvijeta koji šumi može da uprlja spomen,
kao što nema ni tog smisla koji može da te povede kroz prored, iako je sve zakucano tamo –
u tebi,
u meni,
u nečemu,
u nekoj našoj škrinji,
koja bezuspješno vapi da zgrneš prašinu i izbaciš rojne cvatove košulja ratnih.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on whatsapp
WhatsApp
Share on telegram
Telegram
Share on email
Email
Место на ранг листи: