Svake večeri uredno sam sahranjivala stare osjećaje.
A oni se jutrima vraćali sa prvim zracima sunca, udarima vjetra ili kapima kiše.
I magle su ih prepune, one teške jesenje .
Poput bumeranga se vrate, uđu bez kucanja,
Zapljusne me njihova toplina , teško se diše.
Vaskrsavaju poslije hiljadu i jedne smrti.
Nude mi primirje,
al’ samo na čas dok ne postave ultimatum po ko zna koji put.
Pregovaramo satima , bezuspješno, mučno.
Sati se pretvaraju u dane, dani u godine.
Preplavljuju sobu, mene.
Pune su ih police , kutije za nakit, tek oprani peškiri.
Mogu da ih namirišem u svakom kutku.
Ne ostaje prostora ni za šta drugo.
Osim za jedne oči koje su ih probudile.
