NA KRAJU
Gledam te odozdo,
naslonjenog na ogradu
pozorišnog kafea,
u noći,
kad si kao posljednji
čovjek
bez dva lica,
slobodi dao ime.
Zgrabili su
svaku tvoju riječ.
Čemu ponavljanja
kad je već odavno
svaka zamka opaka
ulovila moju naivnost?
Čemu mudrost
kad se danas
glasna pjesma
izvan pakla kuje?
I čemu strah
kad velike oči
u mraku bolje vide.
Treba mi samo tvoja vatra.
Jer,
na kraju,
kad sve se briše,
ostane samo ono
što je preživjelo
sve moždane oluje.
