Принц поезије

Kočijaš

  1. 0U noći kad vetar polako, počne svoju pesmu da peva;
    Kad se sve živo povuče da sanak tihi i krepki sneva.

Tada se nebom razlije svetlost, milion zvezda naprave staze;
Tada u noći, hladnoj i gordoj, kočije bele stazama prolaze.

Niko ne vidi, ne čuje ništa, ni škripu točka ni praporka zvon;
Jer vetar silni, gudalom svojim, njihove škripe prikrije ton.

Kočije nose svog kočijaša – ozbiljnog, starog i ruke mirne;
Kočijaš jedini prava ima, da svojim rukama ljude dodirne.

Isti tada ne slede svima – zavisi – ko kakvu karmu ima;
Nekome dodiri blagi i nežni, za drugoga, teški, neizbežni.

Kočijaš u vedro natopi ruku, bez suda svoga i promišljanja;
Iz vedra uzme, zahvati ono što čovek često ne mož’ da sanja.

Čovečja duša na svetlost sluti, planove kuje, sreći se nada;
Al’ iz vedra koje kočijaš nosi, usnulima – čudo često zapada!

Pa preko noći, dok oko sneva, nekom zapadne i velika sreća;
A nekom drugom – ko bi ga znao – zapadne tuga i nesreća!

Jutro kad svane, pita se duša, šta li njenu sudbinu tka?
Ali odgovor na pitanje ovo, samo kočijaš nebeski zna!

Facebook
Twitter
WhatsApp
Telegram
Email
Место на ранг листи: