Usnuli stih u kamenu spava
Okićen samo cvijetom u šupljini
To neke se oči od svijeta kriju
Daleko, duboko u sopstvenoj tmini.
Kovrdža se tuga, sklupčalo se srce
Zebe, sve tiše se čuje
Curi vrijeme, oko ne trepti
Neka nova moć se kuje.
O slobodi sužnji ni snivati neće
Niko čuvati drugog od sebe
Grliti pjesme i stegnuti ruku
Poljubiti kad srce svene.
