Riječi su kao igračke.
Ljubav, možda,
kao šarene korice knjige stare,
koja govori mnogo,
kroz dušu prozire.
Između oblaka sivih,
koji jecaju,
u izmaglici sjene svoje,
usne moje,
vinom crvenim bijahu,
često opijene.
Ko’ Mramorno more ustalasano,
jedrim među modrinom,
duša vuče se pučinom.
I biva obasuta,
plavetnilom.
Kiša pada, ne prestaje,
uzdah tužni,
u dahu zastaje,
pjesmom me grli,
polako nestaje.
A ljubav je i dalje,
tako lijepa i fina.
Ljubičasta.
Možda,
mnogima sudbina.
Meni baš tako nije,
osjeća se praznina.
Ljubav mi bježi,
Iz ruku je,
neprestano,
odnosi daljina.