Принц поезије

Februarska elegija

Ne dirajte moje razapeto drvo
Moju granu što umesto mene diše
Dok ja spavam u stablu se množe ruke
Oko vrata množe reči lude lude
Dok ja sanjam cveta omča, truba svira
Izaziva moju senu, zavode je nežni zvuci
Rastežu je i za patos prikivaju
Kroz ponore tamne zore dok ja tonem
Ne dirajte drvo moje verno verno
Moju granu što umesto mene visi
Dok ja padam i u padu rušim gnezda
Lomim stablo granje lomim
I prizivam svoje lice, nikad više
To je bilo smešno lice od papira
Od pepela i od krvi crne crne
Dok ja zurim u panj truli ukočeno
Ne dirajte moje drvo od praznine
Moju granu što umesto mene piše!

Facebook
Twitter
WhatsApp
Telegram
Email
Место на ранг листи: