BRANKOV SAN

BRANKOV SAN

Usnio pjesnik polomljeno nebo
zlokobne ptice krvavog kljuna
zaspalu Ružu bez krvi u sebi
molitvu svecu korotnih žena.

I skova pjesmu bez nakovanja
ranjenih grudi, prepunih jada
moleći bilo da opet zakuca
laticu ruže, ko nekad miriše.

Dohvati šešir da kose svije
košuljom crnom ogrnu ramena
usitni korak zabaci pogled
postade gošpar umjesto boema.

Uzalud je budio Ružu
sa nepokornom riječju
okivao jebeno vrijeme
lovio osušene suze,na dnu neke čaše.

I onda; noć kada se mjesec jogunio
suncu jutrom izlazilo nije
jedno njihanje nedozrele grane
i usud pjesnika, bez ikakve nade.