Javljam Ti
da ne mogu da zaspim
i da imaš u vidu
da upravo
spuštam kapke i
vičem u sebe:
Ko je to unutra,
ko je unutra?
Ko to
i čime to kucka
i grebe
kao po svježe okrečenom zidu?
Javljam Ti
da mi od tog zvuka
pupak treperi,
niče mi
trnje bez ruža
iz stopala bosih:
savijam se do zemlje
i pjevam iz sveg glasa.
Pjevam,
a nema čovjeka
breme da mi nosi,
cvijeta da progovori.
Javljam Ti
da sam krenula ka Tebi
usnulom pod svodom
da sretnem
svoj najveći strah
da li zaista misliš:
da uzalud se budim
i molim mrtvoj tišini.
Molim
da saznam
kako to mrtav živiš
pod tom pobožnom vodom.
