Pjesniku (B.Miljkoviću)

Vidim kako
uspravan
k’ sebi koračaš.

Od zemlje stvoren,
a dirali ti zemlju.

Vodama bistrim
napojen,
zamutili ti vode.

Vatra što je
plamtjela
umjesto bila,
utulila se u
grudima.

Možda se
nevina lasta
pod moje
šljeme svila,
onda kad te
napustio svijet.

Zato ti glas
jasno čujem.
Umjesto tebe,
mladog,
starujem.
Riječ ti rukama
dodirujem.