(Ne)zaborav

razmišljam kako
dobro bi bilo
da ne postoje
groblja
spomenici
sahrane
da samo osjetiš
smrt na vratu
na desnoj nadlaktici
kako nježno te zove
kô dijete kad se budi u školu
pa odeš negdje
u borovu šumu
il’ proplanak plavi
zaližeš ako još
koja je ostala rana
i slojem se baršunaste
prekriješ zemlje
i ono najljepše
što želio si da
kažeš
ne sazna
nikad
niko
no samo
jednog zlatnog dana
pjesma
kroz rebra tvoja
nikne
krvavi šafran
u ruci
stidljivog dječaka