Gdje si sada?

Gdje si sada pokriven
tamnim sjenama
svoga odijela?
Gdje li te pokrio talas
uzburkanih voda?
Gdje se krije ona neizgovorena riječ,
zatrpana gomilom drugih?
Koji te mjesec sada raduje
i čijom se srećom najslađe hraniš?

Kuda te vuku teški okovi,
gdje te vode
i kroz šta prolaziš?
Da li si se oslonio na zidove
bezvrijednih riječi?
Sada dane dočekuješ
izmoren
i sam.

Kao najsnažniji lanci,
dani se vuku
jedan za drugim.
Bezvoljno
i bezvrijedino.
Kuda li te odvodi mjesec?
Mozda u najmračniji ugao svijeta,
možda u gužvu tek procvalih krošanja,
a možda negdje
još mnogo dalje.
U zemlju
koje nema.

Ko li sada to može da zna?

Gdje sebi ispisuješ protraćene dane
uzaludno iskinut papir
iz starog rokovnika,pokušavajući približiti svoju izgubljenost?
Nisam sugurna da možeš.
Ne daj da sebi zamagliš vid
zatamniš i još one jedva očuvane svijetle tragove,
i da se pustiš niz rijeku.
Čuvaj mali tračak sebe.
Da kada se jednom zapitaš,
i kada više ne znaš kuda,
ipak potražiš početak
a ne kraj.